Prva proza Tee Tulić Kosa posvuda niskom biserno poentiranih crtica pripovijeda priču o jednoj obitelji, posebice njezinoj ženskoj liniji nona-majka-kći, i suočavanju s majčinom bolesti. Pripovjedačica se služi infantilnom perspektivom, koja je uvijek nekako prirodna kada djeca govore o roditeljima, ali kako bolest odmiče i majka onemoćava uloge majke i djeteta se polako mijenjaju, pa kći preuzima skrbništvo za majku, novu ulogu na starim osnovama. A Noni skrbništvo već odavno treba, ona je na neki način najveće dijete ove knjige.